1. Saradnja bez granica – most spajanja
Saradnja bez granica može se interpretirati kao izraz koji označava međusobnu saradnju koja ne poznaje fizičke, političke ili kulturne barijere a primarno se ova tema fokusira na naziv samog projekta odakle se i pronasla ideja o kojoj pisemo. To je ideja koja se temelji na globalnoj solidarnosti, razmjeni ideja, resursa i iskustava među ljudima i organizacijama, bez obzira na razlike.
U kontekstu međunarodnih odnosa, to može značiti saradnju između zemalja koje se trude prevladati razlike kroz dijalog, razmjenu i zajednički rad na globalnim izazovima poput klimatskih promjena, zdravstva, obrazovanja i ekonomije.
Takođe, može se koristiti u poslovnim, kulturnim i obrazovnim kontekstima, gdje suradnja među različitim organizacijama, institucijama ili pojedincima donosi prednosti za sve uključene strane.
Ovaj izraz često promiče ideju da zajednički rad može dovesti do rješenja problema koja bi bila teško moguća ako bi se svaka strana držala svojih granica i interesa.
Saradnja bez granica, poput mosta, ima snagu da poveže ljude, premosti razlike i stvori zajednički prostor za razvoj, razumevanje i solidarnost.
2. Podsticaj medjukulturalnog sklada
Osnovni cilj ovog projekta, koji se fokusira na edukaciju, informisanje i diskusiju različitih naroda na jednom mjestu, zaista ima potencijal da stvori značajan uticaj na društvo. Kroz ove aktivnosti, može se postići nekoliko ključnih ciljeva:
Edukacija i informisanje: Omogućavanjem ljudima da se edukuju o kulturama, tradicijama, običajima i istorijama drugih naroda, projekat može doprinijeti smanjenju predrasuda i stereotipa. Kada ljudi bolje razumiju jedni druge, lakše je izgraditi međusobno povejrenje i poštovanje.
Diskusija i dijalog: Kroz organizovanje platformi za otvorenu i konstruktivnu diskusiju, ljudi iz različitih kulturnih i etničkih pozadina mogu razmjenjivati svoja iskustva i poglede, što može dovesti do boljeg međusobnog razumujevanja i smanjenja nesporazuma koji često nastaju zbog neznanja.
Međukulturalni sklad: Aktivnosti koje podstiču interakciju među različitim grupama pomažu u stvaranju okruženja koje je otvoreno, inkluzivno i tolerantno. Kroz saradnju i zajednički rad, različite zajednice mogu raditi na zajedničkim ciljevima, čime se povećava međusobno poštovanje i saradnja.
Smanjenje etničke distance: Kroz direktan susret i međusobnu komunikaciju, može se smanjiti etnička distanca i ojačati socijalna kohezija. Dijalog i saradnja pomažu u stvaranju zajedničkog identiteta koji nije zasnovan na etničkim, kulturnim ili drugim razlikama, već na zajedničkim vrednostima i ciljevima.
U konačnici, ovakvi projekti mogu igrati ključnu ulogu u izgradnji društva koje ceni raznolikost i teži jedinstvu, čime se doprinosi miru, stabilnosti i društvenoj harmoniji. Saradnja bez granica nije samo apstraktna ideja, već konkretna akcija koja može doprinijeti izgradnji bolje buducnosti.
3. Narodi koji zive u Crnoj Gori, iako vjerski i nacionalno razliciti, mogu funkcionisati i zivjeti u harmoniji jedni sa drugima
Cilj ovog projekta, koji teži da pokaže kako narodi koji žive u Crnoj Gori – iako vjerski i nacionalno različiti – mogu funkcionisati i živjeti u harmoniji jedni sa drugima, ima duboko značenje u smislu društvene kohezije i međusobnog poštovanja. U Crnoj Gori žive ljudi različitih vjera i nacija (Srbi, Crnogorci, Albanci, Bošnjaci, Hrvati, Romi, i mnogi drugi), a svaka od ovih grupa ima svoje specifičnosti, tradicije i vrijednosti. Edukacija o tim različitostima, kroz istoriju, jezik, kulturu i religiju, može doprinijeti smanjenju nesporazuma i jačanju međusobnog razumijevanja. Projekat može ponuditi priliku da se ljudi iz različitih zajednica upoznaju sa običajima i životima drugih, što stvara temelj za smanjenje predrasuda I stereotipa.
Iako narodi mogu biti različiti, važno je fokusirati se na zajedničke vrednosti koje ih povezuju – ljubav prema domovini, poštovanje, želja za boljim životom, obitelj, prijateljstvo. Podsticanje razumevanja da su te vrednosti univerzalne, bez obzira na etničke ili religijske razlike, može igrati ključnu ulogu u izgradnji međusobnog poverenja i harmonije.
Ovaj projekt bi mogao stvoriti platformu za dijalog, u kojoj se različite grupe mogu otvoreno izraziti, slušati jedni druge i tražiti zajednička rešenja za potencijalne nesuglasice. Kroz dijalog se uklanja nepoznavanje i strah, što je često korjen etničkih napetosti i sukoba.
Iako ljudi mogu biti ponosni na svoju vjeru i naciju, važno je ojačati osjećaj zajedničkog identiteta kao građana Crne Gore. Kroz zajedničke aktivnosti, kulturne događaje, obrazovne projekte i projekte koji podstiču socijalnu integraciju, može se stvoriti identitet koji uključuje sve narode i etničke grupe, bez obzira na razlike. Ovaj projekt nije samo prilika za smanjenje napetosti, već i za izgradnju bolje budućnosti. Pokazujući da različiti narodi mogu koegzistirati u miru i harmoniji, stvaramo društvo koje je inkluzivno, pravedno i spremno za suočavanje sa izazovima globalnog svijeta, kao i sa sopstvenim unutrašnjim pitanjima.
Kroz ovakve inicijative, Crna Gora može postati primer u regionu kako se različite grupe mogu udružiti u zajedničkoj želji za napretkom, dijalogom i međusobnim poštovanjem.
4. Kulturu i tradicija Bošnjaka u Crnoj Gori sa fokusom na kulturnu baštinu
Kultura i tradicija Bošnjaka u Crnoj Gori, kao i njihova kulturna baština, simbolizuju važan dio bogatog mozaika koji čini identitet ove zemlje. Bošnjaci u Crnoj Gori, iako manjinska zajednica, doprinose društvenoj, kulturnoj i etničkoj raznolikosti, a njihova tradicija ima važne fragmente u istoriji i svakodnevnom životu. Fokusiranje na kulturnu baštinu ove zajednice omogućava bolje razumijevanje njihovog identiteta, običaja i doprinosa crnogorskoj kulturi u cjelini. Većina Bošnjaka u Crnoj Gori su muslimanske vjeroispovesti, i njihova religijska tradicija ima duboko ukorijenjeno mjesto u svakodnevnom životu.
Islamska religija je ključna za kulturni identitet ove zajednice, a džamije, koje se često nalaze u ruralnim i urbanim područjima, predstavljaju ne samo vjerske, već i kulturne centre.
Većina Bošnjaka u Crnoj Gori su muslimanske vjeroispovesti, i njihova religijska tradicija ima važno mjesto u svakodnevnom životu. Islamska religija je ključna za kulturni identitet ove zajednice, a džamije, koje se često nalaze u ruralnim i urbanim područjima, predstavljaju ne samo vjerske, već i kulturne centre.
Džamije i vjerski objekti: U Crnoj Gori se nalazi nekoliko značajnih džamija, kao što su džamije u Pljevljima, Bijelom Polju i Nikšiću, koje su simboli vjerskog i kulturnog nasleđa Bošnjaka. Ove džamije često imaju istorijski značaj, i mnoge su sagrađene u osmanskom periodu.
Verski praznici i običaji: Praznici poput Ramazanskog Bajrama i Kurban-bajrama, uz molitve, obeležavaju se i kroz porodična okupljanja, posjete prijateljima i rodbini, te obavljanje specifičnih običaja i rituala koji jačaju zajednicu.
Zaštita kulturne baštine Bošnjaka u Crnoj Gori podrazumijeva očuvanje istorijskih spomenika, kao što su džamije, mezarja (muslimanska groblja), i drugi objekti značajni za bošnjačku tradiciju. Takođe, ovo uključuje očuvanje i promociju bošnjačkog jezika, muzike, literature i narodnih običaja. Kulturne organizacije i institucije često rade na očuvanju ove baštine i njenom prenošenju na mlađe generacije.
5. Tradicionalna obuća i nošnja
Tradicionalna nošnja Bošnjaka, kao i obuća, veoma je važan aspekt kulturne baštine, naročito u ruralnim područjima. Iako se moderne varijante nošnje danas više koriste, u nekim krajevima se i dalje praktikuje nošenje tradicionalne nošnje tokom važnih kulturnih događaja i proslava.
Muška nošnja
Ženska nošnja: Ženska nošnja obuhvata složene elemente, kao što su zlatne ili srebrne dugmadi, rukavice, vezeni šalovi i tradicionalne haljine, koje često imaju simbolična značenja i povezuju se sa istorijom i religijom.
Muška nošnja: Muškarci često nose šešire, jake, prsluke i pantalone, koje se razlikuju u zavisnosti od regiona, ali imaju slične karakteristike u vezi sa upotrebom tkanina i boja.
Kultura i tradicija Bošnjaka u Crnoj Gori bogata je i raznolika, a kulturna baština igra ključnu ulogu u očuvanju identiteta ove zajednice. Razumijevanje, poštovanje i očuvanje tih tradicija ne samo da doprinosi razvoju međusobnog poštovanja među različitim narodima u Crnoj Gori, već i omogućava bogatiji kulturni dijalog koji obogaćuje društvo u cjelini.
6. Albanski tepih kao dio kulturnog prepoznavanja I identiteta ovog naroda
Albanski tepih je jedno od najprepoznatljivijih i najvažnijih kulturnih obilježja albanskog naroda, te igra ključnu ulogu u očuvanju i promociji njihovog identiteta, tradicije i umjetnosti. Ovi tepihe nisu samo funkcionalni predmeti u domaćinstvu, već i simboli bogate kulturne baštine i istorijskog nasleđa. Kroz tkanje i dizajn, albanski tepih nosi sa sobom priče, običaje, i specifične karakteristike koje pomažu u prepoznavanju i očuvanju kulturnog identiteta ovog naroda.
Istorijski posmatrano Albanski tepih ima duboko bitno istorijsko značenje koje se proteže kroz vjekove, a u velikoj mjeri je oblikovano uticajem osmanske kulture, ali i lokalnim tradicijama i zanatima. Tkanje tepiha je dio tradicije koja je prenošena s generacije na generaciju, a samo tkanje često ima veliko emotivno značenje. Iako se nekada koristio u svakodnevnom životu, s vremenom je tepih postao i simbol doma, porodice i topline, a često je imao i dekorativnu funkciju u životnim prostorima.
Ovaj tepih postao je simbol kulturnog identiteta i nacionalnog ponosa. Iako su tepihe tkanile žene iz različitih delova Albanije, a kasnije i u dijaspori, specifične tehnike tkanja i uzorci bili su jedinstveni za albansku kulturu. Ovi tepisi su se često koristili i kao predmet trgovine, a tokom vremena su postali prepoznatljivi i van granica Albanije, iako je njihova vrijednost i značenje najviše cijenjeno u albanskoj zajednici.
7. Albanski slikar - Đokaj Đeljoš
Đokaj Đeljoš (Gjokaj Gjelosh) je roden 1933. godine u selu Milješ, nadomak Podgorice. Nakon rata 1946. godine, sa porodicom napušta Crnu Goru i odlazi u Zmajevo, u Vojvodini. Bez završene srednje škole, kao poseban talenat, u Beogradu upisuje Akademiju likovnih umetnosti, Odsjek slikarstvo, u klasi profesora Mila Milunovića, Stojana Celiča i Mladena Srbinovića. Diplomirao je 1963. godine u klasi profesora Boška Karanovića. Magistrirao je specijalni tečaj za grafiku 1966. godine na istoj akademiji.
U periodu 1964/68. radi kao profesor umjetnosti/šef katedre na Višoj pedagoškoj školi u Prištini, gdje je bio i jedan od inicijatora osnivanja Fakulteta umjetnosti. Nastanjuje se u Rimu 1969.godine i intenzivno izlaže u više italijanskih gradova. Izložbe su naišle na pozitivne ocjene i komentare italijanskih likovnih kritičara. Privukao ih je njegov autentični likovni izraz - „nova metafizika" inspirisana specifičnim kulturno-istorijskim nasljeđem rodnog kraja i balkanskog prostora.
U Rimu je otvorio grafičku radionicu koja je bila cijenjena po visokom kvalitetu štampe. Na vrhuncu slave, 1983/84. odlazi iz Rima i nastanjuje se u Augzburgu, u Njemačkoj. Kao umjetnik koji je stekao međunarodnu reputaciju, angažovan je kao profesor na Fakultetu likovnih umjetnosti na Cetinju, gdje je predavao na Odsjeku grafika od osnivanja 1988. do 1992. godine.
Za života Đeljoš Đokaj je imao oko 70 samostalnih izložbi u Crnoj Gori, Srbiji, Kosovu, Sjevernoj Makedoniji, Albaniji, Italiji, Njemačkoj, Holandiji, Sjedinjenim Američkim Državama. Kao istaknuti grafičar i slikar predstavljao je Jugoslaviju I Italiju na preko 150 kolektivnih, selektovanih i izložbi po pozivu širom Evrope, Latinske Amerike, Indije, Afrike i Australije.
Bio je član Dukljanske akademije nauka i umjetnosti, Akademije nauka, kniiževnosti i umjetnosti u Palermu, Akademije nauka i umjetnosti Kosova, Udruženia likovnih umjetnika Crne Gore i Udruženja likovnih umjetnika Srbije.
Đelioš Đokaj, umjetnik altruista i humanista koji je sa sobom nosio rodni kraj, nakon katastrofalnog zemljotresa, poklonio je fondu Galerije solidarnosti u Kotoru 50 grafika italijanskih grafičara. Nostalgija za Crnom Gorom i rodnim krajem vodila ga je da u Milješu sagradi kuću i atelje-galeriju gdje se danas nalaze njegova grafička presa, slikarski materijal, započeti radovi i manji broj djela. Đeljoš Đokaj je preminuo 2016. godine u 83. godini u Minhenu. Po želji, sahranjen je u rodnom Milješu.
8. Romska zajednica – izazovi
Pored planom I projektom predvidejenih tema cijenimo da je veoma važno u nekoliko fragmenata prikazati kroz foto galeriju I glavnu problematiku sa kojom se suačava romski narod kao ljudi sa Kojima živimo. Siromaštvo,higijena, neobrazovanost, diskriminacija i prosjačenje najveći su problemi Roma u Cnroj Gori.
Ako posmatramo pristup problem posjačenja Roma nema dileme da je to ozbiljan problem koji proizilazi iz kombinacije siromaštva, diskriminacije i društvene marginalizacije. Iako je izazov veliki, postoje konkretni koraci koji mogu pomoći u smanjenju prosjačenja i poboljšanju životnih uslova romskih zajednica. Prepoznavanje uzroka, borba protiv diskriminacije, ulaganje u obrazovanje i socijalnu zaštitu, kao i veća inkluzija na tržištu rada, ključni su faktori u rješavanju ovog problema. Samo kroz sveobuhvatan pristup I jake reforme društva možemo stvoriti uslove u kojima će Romi moći da žive sa dostojanstvom i ravnopravno sa ostatkom društva. Ovaj narod zaslužuje bolji tretman I države I svih činilaac vlasti na svim nivoima.
9. Romima je potrebna bolja njega i obrazovanje: Izazovi, posledice i moguća rješenja
Sa distance koju posmataramo donosimo zaključke na osnovu svih pokazatelja a predvidšene su projektnim aktivnostima da Romska populacija, koja čini značajan dio stanovništva u Crnoj Gori ali i u mnogim zemljama, suočava se sa dubokim društvenim i ekonomskim problemima, od kojih su dva najistaknutija pristup zdravstvenoj zaštiti i obrazovanju. Ove oblasti igraju ključnu ulogu u poboljšanju kvaliteta života i stvaranju jednakih šansi za romsku zajednicu.
Iako su u posljednjim decenijama ostvareni određeni napreci u integraciji Roma, mnogi od njih i dalje ostaju marginalizovani, sa ograničenim pristupom osnovnim pravima i uslugama. U ovoj brošuri smo radilina podizanju prije sveg ai svijesti o mnogim gorežim problemima, utisak je da zdravstvena nega i obrazovanje za Rome nisu samo moralna i socijalna potreba, već i osnovni preduslovi za ostvarivanje ravnopravnosti u društvu. Uz ulaganje u obrazovne i zdravstvene usluge, poboljšanje socijalnih i ekonomskih uslova, kao i smanjenje diskriminacije, moguće je stvoriti uslove u kojima će Romi moći da ostvare svoje potencijale i doprinesu društvu. Ključ uspjeha leži u tome da se prepozna važnost jednakih šansi za sve, bez obzira na etničku pripadnost, i da se sprovedu konkretne politike koje će omogućiti bolji život za romsku zajednicu.
10. Istorijski kontekst bošnjačke književnosti I Afirmacija mladih pisaca u Crnoj Gori
Bošnjačka književnost u Crnoj Gori ima bogatu tradiciju koja seže još u osmansko doba, kada su se pisali radovi na arapskom, turskom i persijskom jeziku. Međutim, u novijoj istoriji, bošnjačka književnost u Crnoj Gori pretrpela je specifične izazove, naročito kroz proces formiranja nacionalnih identiteta u 19. i 20. vijeku, i kroz političke promjene koje su uslijedile nakon raspada Jugoslavije i ratova 1990-ih.
Početak 21. vijeka, sa stvaranjem nezavisne Crne Gore (2006. godine), donosi i nove mogućnosti za afirmaciju bošnjačke književnosti, posebno mladih pisaca koji dolaze iz različitih djelova crnogorskih gradova, ali i ruralnih područja. Ovi autori stvorili su nova djela koja reflektuju i postratnu stvarnost, ali i odgovaraju na globalne izazove poput migracija, kulture sjećanja i postkolonijalnih pitanja.
Afirmacija mladih bošnjačkih autora u Crnoj Gori je postepena, ali snažna. Generacija mladih pisaca koja je došla nakon 2000. godine donijela je značajnu promjenu u temama i stilovima, istražujući i izazivajući tradicionalne književne norme. Mnogi od njih, osim što pišu na maternjem jeziku, koriste bogatu kulturnu baštinu, ali se istovremeno bave savremenim problemima i pitanjima koja se tiču multikulturnog društva, tranzicije i identitetske nesigurnosti.
Mladi bošnjački autori u Crnoj Gori sve više prepoznaju značaj i ulogu književnosti u društvenim i političkim promenama. U tom kontekstu, književnost postaje i alat za kritiku društvenih nepravdi, nejednakosti i marginalizacije bošnjačke zajednice, ali i prostora za istraživanje vlastite kulture i tradicije.
Afirmacija mladih bošnjačkih autora u Crnoj Gori je važan proces za razvoj bošnjačke književnosti i kulturološki identitet. Mladim piscima je omogućeno da se oslobode prošlih literarnih normi, razvijajući svoje specifične stilove i govoreći o pitanjima koja se tiču njihovih ličnih i kolektivnih iskustava. Ovi autori ne samo da pišu o bošnjačkom identitetu, već istražuju univerzalne teme koje povezuju sve ljude u savremenom društvu. Kroz svoju književnost, mladi pisci u Crnoj Gori aktivno oblikuju kulturni i društveni pejzaž, naglašavajući značaj međusobnog razumevanja, poštovanja i dijaloga.
11.Hrvatski jezik-istorijat
Hrvatski jezik pripada skupini južnoslovenskih jezika. Službeni je jezik Republike Hrvatske i jedan od službenih jezika Evropske unije, a njime govore i Hrvati u Bosni i Hercegovini, Srbiji (Vojvodina), Crnoj Gori (Boka kotorska), Austriji (Gradišće), Italiji (Molize), Mađarskoj, Slovačkoj i Rumuniji, kao i hrvatska dijaspora u zapadnoj Evropi, Sjevernoj i Južnoj Americi, Australiji i Novom Zelandu. Dijeli se na tri narječja: štokavsko, kajkavsko i čakavsko, koja su nazvana prema upitnim zamjenicama što?, kaj? i ča? (tzv. zlatna formula hrvatskoga jezika).
Savremeni standardni i književni jezik zasniva se pretežno na novoštokavskim govorima ijekavskoga izgovora i piše se latinicom. U vjekovima nakon doseljavanja Hrvata (od 6/7. vijeka) hrvatski se jezik razvijao ponajprije pod snažnim uticajem latinskoga jezika kao jezika zapadnoga hrišćanstva, a od 10. vijeka značajan je i uticaj crkvenoslovenskoga jezika. Taj jezik ubrzo je asimilovao osobine srodnoga narodnog hrvatskog jezika (hrvatska redakcija staroslovenskoga), ali će ga hrvatski pisani jezik već u 13. i 14. vijeku u velikoj mjeri potisnuti, a do kraja srednjega vijeka i u potpunosti zamijeniti.
U kasnom srednjem vijeku i u novom vijeku na razvoj hrvatskoga jezika utiču italijanski, njemački, turski i djelimično mađarski jezik, dok u 19. i 20. vijeku dolazi i do uticaja češkoga jezika. Do 19. vijeka hrvatski se jezik uglavnom koristio u obliku dijalekatskih pisanih i književnih jezika (čakavskoga, štokavskoga i kajkavskoga). Štokavsko narječje ulazi u hrvatsku književnost krajem 15. vijeka, čime zapravo započinje predistorija savremenoga hrvatskog književnog jezika.
Tokom 16. vijeka štokavski tip se širi i na ostale oblasti književne djelatnosti, a od sredine 18. vijeka postoje relativno ustaljeni štokavski, ali i kajkavski književni jezik. Iako su već u 17. vijeku postojali projekti stvaranja jedinstvenoga hrvatskog jezika na štokavskoj osnovi, dvojnost standardizacijskog procesa prevazilazi se tek u 19. vijeku, u doba ilirskoga pokreta. Novoštokavski govori postaju osnova oko koje se, naročito u leksici, integrišu čakavski i kajkavski elementi, dok se uvođenjem dijakritičkih znakova (Ljudevit Gaj) uspostavlja jedinstvena grafija
Uslijedili su razvoj različitih jezičkih škola (riječke, zadarske, zagrebačke i hrvatskih vukovaca), koje su u izvjesnoj mjeri usporavale prirodan razvoj jezika, udaljavajući ga od domaće pisane tradicije. U periodu jugoslovenske države (1918–1941. i 1945–1991) razvoj hrvatskoga standardnog jezika ponovo je bio otežan, a Novosadskim dogovorom iz 1954. godine uveden je obavezan zajednički naziv jezika (hrvatskosrpski, odnosno srpskohrvatski), predviđena izrada zajedničkoga pravopisa i rječnika, kao i ujednačavanje terminologije. Nakon Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika iz 1967. godine započinje otvoreno protivljenje takvoj jezičnoj politici, te – uprkos političkim pritiscima – potpuno ujednačavanje standardnih oblika tih jezika nikada nije ostvareno.
Iako su njihovi govornici međusobno razumljivi, hrvatski se jezik razvijao u različitim kulturnim i istorijskim okolnostima, pa danas, u lingvističkom, a naročito sociolingvističkom smislu, predstavlja poseban južnoslovenski jezik.
12. Katolička vjera i običaji Hrvata u Crnoj Gori
Katolička vjera imala je i ima značajnu ulogu u očuvanju identiteta hrvatskog naroda u Crnoj Gori. Prisustvo Hrvata katolika na ovom prostoru vezuje se prvenstveno za područje Boke kotorske, gdje se njihov kontinuitet može pratiti još od ranoga srednjeg vijeka. Kroz vjekove, katoličanstvo je predstavljalo ne samo vjersko opredjeljenje, već i snažan kulturni i društveni oslonac hrvatske zajednice.
U srednjem vijeku, Boka kotorska bila je dio zapadnoga hrišćanskog svijeta, snažno povezana s Rimom i mletačkim kulturnim krugom. Katolička crkva imala je ključnu ulogu u obrazovanju, pismenosti i razvoju umjetnosti. Brojne crkve, katedrale i manastiri, poput katedrale Svetoga Tripuna u Kotoru, svjedoče o dubokim istorijskim korijenima katoličke vjere među Hrvatima u Crnoj Gori. Sveštenstvo je bilo nosilac pismenosti, a latinski i hrvatski jezik koristili su se u liturgiji i pisanoj komunikaciji.
U periodima osmanske vlasti i kasnijih političkih promjena, katolička vjera pomagala je Hrvatima da očuvaju svoj vjerski i nacionalni identitet. Crkva je često bila jedina institucija koja je okupljala zajednicu, čuvajući jezik, običaje i tradiciju. Uprkos pritiscima i migracijama, katoličke župe u Boki kotorskoj opstajale su i ostale centri društvenoga života.
Katolički običaji hrvatskog naroda u Crnoj Gori bogati su i raznovrsni, te duboko povezani s liturgijskom godinom. Posebno se obilježavaju Božić i Uskrs, uz tradicionalne vjerske obrede, porodična okupljanja i narodne običaje. Veliki značaj imaju i blagdani svetaca zaštitnika, među kojima se ističe Sveti Tripun, čiji se blagdan u Kotoru obilježava svečanom procesijom i drevnim običajima Bokeljske mornarice.
Pored vjerskih svetkovina, važnu ulogu imaju i običaji vezani za krštenja, vjenčanja i sahrane, koji se prenose s generacije na generaciju. Ovi obredi, često isprepleteni s lokalnim tradicijama, predstavljaju spoj vjere i kulturnog nasljeđa.
Danas katolička vjera i dalje ima važno mjesto u životu hrvatske zajednice u Crnoj Gori. Iako broj vjernika nije velik, katoličke institucije i kulturna društva nastavljaju da čuvaju vjersku tradiciju, jezik i običaje, doprinoseći multikonfesionalnom i multikulturnom identitetu Crne Gore.
Posebni stilovi arhitekture katolika u Crnoj Gori
Arhitektura katolika u Crnoj Gori predstavlja vrijedan dio ukupnog kulturnog i istorijskog nasljeđa države. Najizraženija je na području primorja, naročito u Boki kotorskoj i duž jadranske obale, gdje se katoličko stanovništvo, pretežno hrvatskoga porijekla, oblikovalo pod snažnim uticajima zapadnoevropske umjetnosti. Katolički sakralni objekti u Crnoj Gori odlikuju se raznolikošću stilova, koji svjedoče o dugom istorijskom kontinuitetu i kulturnim vezama sa Mediteranom i zapadnom Evropom.
Ranohršćanska i romanička arhitektura
Najstariji katolički sakralni objekti potiču iz ranoga srednjeg vijeka. Ranohršćanske bazilike i crkve jednostavne osnove bile su građene od kamena, s naglašenom funkcionalnošću i skromnom dekoracijom. Romanički stil, koji se razvija od 11. do 13. vijeka, posebno je zastupljen u Kotoru. Karakterišu ga masivni zidovi, polukružni lukovi, mala prozorska otvora i snažan osjećaj stabilnosti. Najznačajniji primjer romaničke arhitekture jeste katedrala Svetoga Tripuna u Kotoru.
Gotička arhitektura
Gotički stil prisutan je u manjoj mjeri, ali ostavlja prepoznatljiv trag u sakralnoj arhitekturi katolika. Odlikuje se šiljatim lukovima, višim i prozračnijim prostorima, te naglašenom vertikalnošću. Gotički elementi mogu se prepoznati na pojedinim crkvama i kapelama u Boki kotorskoj, često u kombinaciji s romaničkim ili kasnijim stilskim slojevima.
Renesansna arhitektura
Renesansa donosi snažan uticaj italijanske umjetnosti, naročito tokom mletačke uprave nad primorjem. Katoličke crkve i palate dobijaju skladne proporcije, bogatiju dekoraciju i elemente antičke arhitekture, poput stubova, pilastara i arhitrava. Renesansni stil vidljiv je kako u sakralnim, tako i u stambenim i javnim objektima katoličke zajednice.
Barokna arhitektura
Barok je jedan od najzastupljenijih stilova u katoličkoj arhitekturi Crne Gore, naročito od 17. do 18. vijeka. Odlikuje se bogatom ornamentikom, dinamičnim fasadama, raskošnim oltarima i snažnim vizuelnim efektom. Brojne crkve u Boki kotorskoj, Perastu i okolnim mjestima sadrže barokne elemente, koji su često korišćeni kao izraz vjerske pobožnosti i moći katoličke zajednice.
Klasicizam i kasniji stilovi
U 19. vijeku javlja se klasicizam, sa naglaskom na jednostavnost, simetriju i racionalne forme. U manjoj mjeri prisutni su i neostilovi, poput neoromanike i neogotike, naročito u obnovama i dogradnjama postojećih crkava. Ovi stilovi svjedoče o kontinuitetu katoličke graditeljske tradicije i prilagođavanju novim umjetničkim tokovima.
Narodna i lokalna arhitektura
Pored velikih sakralnih objekata, katolici u Crnoj Gori gradili su i manje crkve, kapele i zavjetne objekte, često prilagođene lokalnom ambijentu. Upotreba kamena, jednostavni oblici i sklad s prirodnim okruženjem karakteristike su ove arhitekture, koja spaja vjersku funkciju i tradiciju primorskih zajednica.
13. Srpska pravoslavna crkva i njena uloga u kulturno-istorijskom razvoju Crne Gore
Srpska pravoslavna crkva imala je izuzetno značajnu ulogu u očuvanju pravoslavne vjere, pismenosti i umjetnosti na prostoru Crne Gore kroz vjekove. Njeno djelovanje nije bilo ograničeno samo na vjersku sferu, već je imalo dubok uticaj na kulturni, obrazovni i društveni život stanovništva.
Manastiri su predstavljali najvažnije centre djelovanja Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori. Kao duhovna, kulturna i obrazovna središta, oni su imali ključnu ulogu u očuvanju identiteta i tradicije. U njima su se čuvali rukopisi, knjige i umjetnička djela, čime je dat snažan doprinos razvoju pismenosti i književnosti.
Manastir Ostrog, kao jedno od najznačajnijih pravoslavnih svetilišta, imao je veliku ulogu u duhovnom životu vjernika i šireg prostora. Manastir Morača, osnovan u 13. vijeku, bio je važan centar pismenosti i prepisivačke djelatnosti, dok je Cetinjski manastir predstavljao političko i duhovno središte stare Crne Gore.
Srpska pravoslavna crkva imala je važnu ulogu i u razvoju umjetnosti, naročito ikonopisa, freskoslikarstva i crkvene arhitekture. Brojne crkve i manastiri svjedoče o visokom dometu sakralne umjetnosti, kao i o snažnim vizantijskim i slovenskim uticajima. Ova umjetnička baština danas predstavlja jedan od najvažnijih segmenata kulturnog nasljeđa Crne Gore.
U istorijskim previranjima, naročito tokom osmanskog perioda, Srpska pravoslavna crkva često je preuzimala i društvenu i političku ulogu. Mitropoliti su nerijetko bili i svjetovni vođe, a crkva je učestvovala u očuvanju nacionalne svijesti i ideje slobode.
Na taj način, Srpska pravoslavna crkva ostavila je dubok i trajan trag u istorijskom, kulturnom i duhovnom razvoju Crne Gore, oblikujući njen identitet i kulturni pejzaž kroz vjekove.
14. Epska tradicija i narodno stvaralaštvo Srba u Crnoj Gori
Epska tradicija i narodno stvaralaštvo zauzimaju važno mjesto u kulturno-istorijskom nasljeđu Srba u Crnoj Gori. U uslovima dugotrajne borbe za opstanak i slobodu, usmena književnost postala je ključni način prenošenja istorijskog pamćenja, moralnih vrijednosti i kolektivnog identiteta sa jedne generacije na drugu.
Centralno mjesto u epskoj tradiciji ima epska poezija, koja se razvijala kroz narodne pjesme o junacima, bitkama i istorijskim događajima. Ove pjesme, izvođene uz gusle, opjevale su junaštvo, čojstvo, vjernost, slobodu i žrtvu, vrijednosti koje su duboko ukorijenjene u tradicionalnom društvu Crne Gore. Likovi epskih junaka, poput istorijskih i legendarnijih ličnosti, predstavljali su uzore ponašanja i moralne ideale zajednice. Guslarstvo je imalo posebnu ulogu u očuvanju epske tradicije. Guslari su bili čuvari narodnog pamćenja i svojevrsni narodni hroničari. Kroz njihove pjesme prenosile su se priče o prošlim vremenima, čime se jačala svijest o zajedničkoj istoriji i pripadnosti. Gusle su, kao simbol tradicije, bile prisutne u gotovo svakom domaćinstvu i imale su snažno mjesto u društvenom i porodičnom životu.
Pored epske poezije, narodno stvaralaštvo obuhvata i lirske pjesme, narodne priče, poslovice, zagonetke i običaje. Ovi oblici izražavali su svakodnevni život, porodične odnose, vjerovanja i pogled na svijet. Narodni običaji, povezani sa rođenjem, svadbama, sahranama i vjerskim praznicima, dodatno su učvršćivali zajedništvo i kontinuitet tradicije.
Epska tradicija i narodno stvaralaštvo imali su presudnu ulogu u očuvanju identiteta srpskog stanovništva u Crnoj Gori, naročito u periodima bez razvijenih pisanih institucija. Oni su predstavljali ne samo umjetnički izraz, već i sredstvo očuvanja istorije, morala i kulturne samosvijesti, ostavljajući trajni pečat u ukupnom kulturnom nasljeđu Crne Gore.
15. Islamska kultura i osmansko nasljeđe u Crnoj Gori
Tema istražuje dolazak islama i njegov uticaj na razvoj gradova, arhitekture i društvenog života. Posebna pažnja može se posvetiti džamijama, medresama, mostovima i čaršijama u gradovima poput Pljevalja, Rožaja i Ulcinja, kao i doprinosu islamske kulture ukupnom kulturnom pejzažu Crne Gore
Islamska kultura i osmansko nasljeđe predstavljaju važan dio kulturno-istorijskog identiteta Crne Gore. Dolazak Osmanlija na ove prostore, od kraja 15. vijeka, donio je nove vjerske, društvene i kulturne obrasce koji su značajno uticali na razvoj gradova i svakodnevni život stanovništva. Islam se širio naročito u sjevernim i primorskim krajevima, gdje se formiraju snažne muslimanske zajednice.
Razvoj gradova pod osmanskom vlašću bio je usko povezan sa islamskom urbanom kulturom. Gradovi poput Pljevalja, Rožaja i Ulcinja dobijaju obilježja orijentalnog grada, sa čaršijama kao središtima trgovine i zanatstva. Čaršije su bile mjesta susreta različitih kultura i vjera, doprinoseći razvoju ekonomskog i društvenog života. Uz njih se grade hanovi, hamami i bezistani, koji su dodatno oblikovali urbani prostor.
Osmansko nasljeđe vidljivo je i u gradnji mostova, česama i drugih javnih objekata, koji su imali praktičnu, ali i simboličku funkciju. Ovi objekti svjedoče o razvijenoj infrastrukturi i značaju zajednice u osmanskom periodu. Istovremeno, islamska kultura uticala je na svakodnevni život kroz običaje, odijevanje, ishranu i porodične odnose.
Islamska kultura i osmansko nasljeđe dali su značajan doprinos ukupnom kulturnom pejzažu Crne Gore. Oni su oblikovali multikonfesionalni i multikulturni karakter države, ostavljajući trajne tragove u arhitekturi, jeziku, tradiciji i društvenim odnosima, koji i danas predstavljaju važan dio kulturnog identiteta Crne Gore.
Posebno mjesto u osmanskom nasljeđu zauzima islamska sakralna arhitektura. Džamije, kao centralni vjerski objekti, građene su u skladu s orijentalnim stilom, sa kupolama, minaretima i bogatom unutrašnjom dekoracijom. Među najznačajnijim primjerima su Husein-pašina džamija u Pljevljima, jedna od najljepših i najočuvanijih osmanskih džamija na Balkanu, kao i brojne džamije u Rožajama i Ulcinju. Medrese su imale važnu obrazovnu ulogu, jer su predstavljale centre vjerskog i svjetovnog znanja.
U nastavku pogedajte galeriju odabranih islamskih objeakata Plavsko-Gusinjskog kraja koji datiraju iz pomenutog perioda.
16. Tradicionalni običaji i kulturni identitet muslimana u Crnoj Gori
Tradicionalni običaji i kulturni identitet muslimana u Crnoj Gori predstavljaju važan dio ukupnog društvenog i kulturnog mozaika države. Muslimansko stanovništvo, koje danas čine uglavnom Bošnjaci i Muslimani, razvijalo je svoj identitet kroz vjekove, u složenim istorijskim okolnostima i u stalnoj interakciji s drugim narodima i vjerama.
Veliku ulogu u očuvanju kulturnog identiteta imaju običaji povezani s vjerskim životom. Ramazan i Ramazanski bajram, kao i Kurban-bajram, obilježavaju se molitvom, porodičnim okupljanjima, međusobnim posjetama i darivanjem. Ovi praznici jačaju osjećaj zajedništva i solidarnosti, ali su istovremeno otvoreni i prema komšijama drugih vjera, što doprinosi međusobnom poštovanju i suživotu.
Porodični život zauzima centralno mjesto u tradicionalnoj kulturi muslimana u Crnoj Gori. Porodica se zasniva na poštovanju starijih, snažnim rodbinskim vezama i jasno definisanim moralnim vrijednostima. Običaji vezani za rođenje, vjenčanje i smrt imaju duboko ukorijenjene oblike, u kojima se prepliću islamska vjerska pravila i lokalna tradicija. Posebno su značajni svadbeni običaji, koji uključuju muziku, nošnju i rituale koji se prenose s generacije na generaciju.
Jezik i usmena tradicija imaju važnu ulogu u očuvanju identiteta. Narodne pjesme, priče, poslovice i legende odražavaju životno iskustvo zajednice, njene vrijednosti i pogled na svijet. Ova usmena književnost često je bila sredstvo prenošenja istorijskog pamćenja i moralnih pouka, naročito u sredinama gdje pisana kultura nije bila široko razvijena.
Tradicionalna nošnja muslimana u Crnoj Gori odražava spoj orijentalnih i lokalnih elemenata. Muška i ženska nošnja razlikuju se po kroju, bojama i ukrasima, a često su imale i simboličnu vrijednost, ukazujući na društveni status i pripadnost zajednici. Iako se danas rijetko nosi u svakodnevnom životu, nošnja ostaje važan dio kulturnog nasljeđa.
Uprkos savremenim promjenama, muslimani u Crnoj Gori uspješno čuvaju svoj kulturni identitet, istovremeno učestvujući u društvenom životu države. Kroz kulturnu razmjenu, međusobno poštovanje i zajednički život s drugim narodima i vjerama, muslimanska zajednica daje značajan doprinos multikulturalnom karakteru Crne Gore.
